Napomena urednika: Pošto je internet prepun glupih i neiskrenih ljudi, urednici Daily Wirea žele napomenuti da ovaj članak koristi književno sredstvo pod nazivom sarkazam. Oni koji se osjećaju nesposobnima za shvaćanje sarkazma trebali bi pročitati nešto drugo — možda navodni humor Hanne Gadsby.
Poput svakog suosjećajnog Amerikanca, bio sam presretan zbog vijesti da je New York legalizirao pobačaj tijekom svih faza trudnoće. Oči su mi se napunile suzama kad je Svjetski trgovački centar obasjan ružičastim svjetlima u čast proslave ovog monumentalnog događaja. Doista je prikladno da zgrada podignuta u znak prkosa islamskom terorizmu sada stoji u znak prkosa fetalnom terorizmu.
No, malo dubljim razmatranjem ovog pitanja, počeo sam shvaćati da ovaj zakon nije baš pobjeda za slobodu i autonomiju kao što sam isprva mislio. To je dobar početak, ali ima još puno toga za napraviti. Zakon omogućuje terminaciju fetusa u bilo kojem stadiju, tako dugo dok je postupak nužan kako bi se zaštitio život i zdravlje majke. Ta kvalifikacija je sama po sebi problematična jer stavlja nekoga drugoga — vjerojatno muškarca — u poziciju prosuđivanja je li razlog za davanje pobačaja kojeg navodi žena “prihvatljiv”. Niti jedna osoba osim same žene ne može donijeti takvu odluku.
Možda je ovo manji problem. Doista, “zdravlje” može značiti bilo što. Emocionalno zdravlje, fizičko zdravlje, mentalno zdravlje, financijsko zdravlje, duševno zdravlje. Pobačaj se uvijek radi o očuvanju zdravlja u nekom obliku. Autori zakona očito su ga napisali s namjerom da “ograničenja” ne bi ograničavala nikoga. To je hvalevrijedan pokušaj, ali još uvijek postoje neke stvari koje treba razmotriti.
Ako žena odluči prekinuti trudnoću u trećem tromjesečju, ona će se još uvijek (nažalost) morati suočiti s porođajem. Fetus se tretira smrtonosnom dozom medikamenta u vidu injekcije u lubanju, a zatim, nakon nekoliko dana, žena porađa sada terminirani fetus. No, na koji način je u najboljem interesu žene da se takva smrtonosna doza daje fetusu dok se on još uvijek nalazi u njoj? Nije li daljnje kršenje njezine autonomije njezino prisiljavanje da prolazi kroz takav postupak? I ne stavlja li je on u nepotrebnu opasnost? Ne bi li više bilo u skladu s etikom pro-izbora da se prvo evakuira fetus i tek nakon toga pristupi njegovom tretmanu? Na koji način mi pomažemo i respektiramo ženu njezinim podvrgavanjem toliko fizički i emocionalno zahtjevnom procesu?
Mogući prigovori biti će da je fetus prije rođenja unutar žene, dok je fetus nakon poroda izvan. Da, i što sad? Već smo utvrdili da fetus nema vlastitih prava. Ovdje je važna samo majčino blagostanje, a njezino blagostanje bi bilo bolje usluženo post-porođajnim postupkom. Sjetimo se, opet, zašto je uopće pobačaj dobar i nužan:
(1) Mora se poštovati autonomija žene.
(2) Fetus ovisi o majci te stoga nije osoba.
(3) Ako fetus nije pobačen, on će postati samo neželjeno dijete, a takvih već ionako imamo dovoljno na brizi.
Ovo je u biti cijeli argument. A to je dobar argument. No, svaka pojedinačna točka isto tako se može primijeniti — a možda i više — na post-porođajne postupke.
Sad, možete pitati: ako dozvolimo post-porođajne pobačaje, gdje povlačimo crtu? Pa, kao prvo, nije na nama da povlačimo crte. Pobačaj je odluka koju donose žena i njezin doktor. Nitko vas ne prisiljava da ga obavite. To pitanje vas uopće ne bi trebalo zamarati. No, ako već moramo govoriti o “povlačenju crta”, jasno je da ne postoji razlog da ona bude povučena odmah pri rođenju. Također je ne možemo povući ni u trenucima nakon rođenja. Ako žena odluči neko vrijeme zadržati fetus nakon rođenja, ona će svejedno otkriti da je to ogroman pritisak njezinom tijelu, njezinom vremenu, energiju i njezinom životu. Zapravo, to je mnogo veće nametanje njezinoj autonomiji nego što to je bilo u vrijeme kad je bio unutar njezine maternice. Što ako dođe do zaključka nakon, recimo, 2 mjeseca ili 6 mjeseci, da majčinstvo nije baš najbolja odluka za nju? Ili što ako dobije ponudu za odličan posao i otkrije da će fetus otežati napredovanje na njezinoj novoj poziciji? Ili što ako u tisućama drugih scenarija? U svakom slučaju, to nas se ne tiče. Stvar je u tome što argumenti (1), (2) i (3) još uvijek stoje. Dječji fetus ometa njezinu autonomiju, u potpunosti je ovisan i nepoželjan. Zašto joj ne bi trebalo dopustiti savjetovanje s licenciranim liječnikom i donošenje odluke koja je najbolja za nju? Osim toga, post-porođajni pobačaji će se dogoditi bez obzira na zakon. Nije li bolje osigurati sigurnu i sanitarnu ustanovu? Biste li radije htjeli da to učini sama u uličici ili u kadi?
Naravno, također ne možemo povući crtu u djetinjstvu. Fetusi tinejdžera i adolescentski fetusi i dalje zahtijevaju autonomiju žene. Oni su također u potpunosti ovisni, a samim time nisu ljudi u onom najstrožem smislu. Što bi žena trebala učiniti ako otkrije da je majčinstvo bio pogrešan izbor kad njezin fetus napuni četiri ili šest godina ili upravo počne pohađati srednju školu? Ako ne povlačimo crtu u niti jednom trenutku tijekom razvoja fetusa unutar maternice, zašto bi povlačili liniju post-maternice? I na kojoj osnovi?
Sugeriram li da bi žena mogla pobaciti svoj fetus u bilo kojoj dobi? Ne, ne budite smiješni. Jednom kad fetus završi srednju školu i dostigne dob emancipacije, mogućnost da se brine za sebe, onda svakako postoji mogućnost pune osobnosti. Ali samo mogućnost. Već smo se složili da se osobnost temelji na sposobnosti fetusa da se brine sam o sebi. Što je, na primjer, s 23-godišnjim fetusom s invaliditetom? Što je s odraslim fetusima na socijalnoj pomoći? Što je s bolesnim i starijim fetusima? Što je s fetusima koji se fizički razviju, ali nikad ne dostignu punu intelektualnu zrelost koja bi im s pravom pružila tvrdnju apsolutne osobnosti?
Jasno je da ne možemo, mirne savjesti, nastaviti razmatrati sve fetuse u ovim kategorijama “ljudi”. Argumenti (1), (2) i (3) mogu se primijeniti jednako dobro na njih. Čak i ako više ne potražuju brigu svoje majke, oni i dalje krše autonomiju osobe koja je prisiljena brinuti se za njih te zadovoljiti njihove potrebe. Ne bih sugerirao masovni pobačaj za sva takva stvorenja — u ovom trenutku jednostavno nemamo sposobnosti za takvu operaciju. Mislim da bi za sada bilo učinkovito njihovo obilježavanje na neki način. Možda sa značkom ili povezom na ruci. Nešto što bi ih razlikovalo od ostalih ljudi. Naposljetku bismo isplanirali premještanje tih fetusa na jednu lokaciju sve dok se ne osmisli i pokrene plan tretmana.
Postoje i druge opcije. Sve dok se nije našlo pod napadom anti-pobačajnih radikala, Planirano roditeljstvo provodilo je predivno humanu politiku korištenja odbačenih fetusa u svrhu medicinskih istraživanja. Post-natalni fetusi bi se također mogli iskoristiti u slične svrhe. Iskreno, nečuveno je i nemoralno da se tolikim nakupinama stanica dozvoljava monopoliziranje organa za sebe dok bi ih istodobno mogli zatrebati stvarni ljudi sa stvarnim ljudskim životima. Zašto bi ijedna stvarna osoba bila prisiljena umrijeti zbog zatajenja organa kad beskućnički i fetusi s invaliditetom imaju svršeno funkcionalne jetre i srca? Ugledni humanitarac jednom je predložio korištenje neželjenih kao hranu. Trebali bismo uzeti u obzir i ovaj prijedlog, iako on možda nije u skladu s načelima vegetarijanstva.
Ponovno moram naglasiti da će sve ovo biti upravljano s velikom profesionalnošću od strane certificiranih liječnika. Prema našim zastarjelim i drakonskim zakonima, nije moguće čak pobaciti ni fetus na socijalnoj pomoći ili fetus s niskom IQ-om, osim putem metoda koje su prilično groteskne i prljave — i ozbiljno traumatične za osobu koja izvodi pobačaj. Čuo sam za jedan grozan slučaj u kojem je žena pokušala pobaciti svog muža (koji je, što je otkrila tek nakon braka, bio ozbiljno intelektualno i emocionalno nerazvijen), ali je bila prisiljena angažirati mafijaškog ubojicu da izvrši taj zadatak. Anti-pobačajni radikali mogu mahati svojih prstima zbog iznimno osobnog i intimnog izbora koji je ova žena napravila, ali mahanje prstom ništa ne mijenja. Ona je u svakom slučaju dobila pobačaj. Naši tiranski, teokratski zakoni samo su osigurali da ionako teška situacija bude još teža za sve zainteresirane stranke.
Postoje, naravno, političke brige koje treba uzeti u obzir u slučaju usvajanja mog plana. Na primjer, što uraditi s činjenicom da sve te nakupine stanica koje se maskiraju kao ljudi još uvijek imaju pravo glasa? Očigledno je, budući da je osobnost ovisna o tjelesnom razvoju i osobnoj samodostatnosti, a samo ljudi mogu glasati, da moramo oduzeti glasačka prava milijunima post-porođajnih fetusa koji ih trenutačno nepravedno posjeduju. Možda ako neke od ne-ljudi usvoji prava osoba, pa ih čak, recimo, stavi na koristan rad na farme i u tvornice, možda bismo ih mogli računati kao, ne znam, 3/5 osobe. Ali to je samo gruba procjena.
U svakom slučaju, pojedinostima se možemo pozabaviti kasnije. Za sad, samo se složimo da se argumenti za pobačaj — uvjerljivi i neoborivi kakvi jesu — ne odnose samo na ne-rođene fetuse. Oni se mogu u potpunosti nedirnuti uzeti i aplicirati na mnoge skupine već rođenih manjkavih-ljudi. Ograničili smo svoje argumente na maternicu u nastojanju da smirimo anti-pobačajne militante, ali jasno je da se oni ne mogu smiriti. Oni se neće smiriti tako dugo dok se zadnjem fetusu ne pruži prilika za život. Moramo pokazati sličnu odlučnost i dosljednost u suprotnom smjeru.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
