Zamislite svijet u kojem bi riječ rasist — cijeli koncept optuživanja ljudi za rasizam — bila na neki način zabranjena. Sve bi bilo drugačije.
CNN-ov Don Lemon proveo bi čitavu emisiju u tišini, buljeći u kameru poput komada vrtnog namještaja — posao za koji je zapravo i osposobljen.
Demokratski političari, kada bi ih upitali zašto se protive barijeri na granici, morali bi reći nešto u stilu: “Jer je Donald Trump rekao da će ga sagraditi i ja ga mrzim, mrzim, mrzim iz dna duše.”
Mnogi ljudi koji trenutačno ne misle tako odjednom bi shvatili, pa, onaj Trump lik je zapravo prilično dobar predsjednik, poboljšao je gospodarstvo i uredio vanjskopolitički nered koji je za sobom ostavio njegov nesposobni prethodnik.
New York Times — bivše novine — morao bi otpustiti većinu svojih kolumnista, prisiljavajući ih tako da pronađu posao kao intelektualno niškorisni brbljavci besmislica (iako bi se naravno trebali pridružiti prosvjetnom sindikatu Los Angelesa kako bi uspjeli pribaviti takav posao).
No, najveća prednost zabrane optužbi za rasizam bila bi prisiljavanje ljevice da iznese stvarne argumente za svoje politike.
Jer termini poput rasist, seksist, homofobni ili mrski — nisu argumenti. Zapravo, oni uopće nisu informativne političke izjave.
Ne mislim da je Donald Trump osobito rasistički. Mislim da su njegove karakteristično nespretne i neosjetljive primjedbe preokrenute u mit o trumpijanskom rasizmu od strane neprijateljskog, pristranog i korumpiranog tiska. Ono što je očigledna istina je da su njegove politike bile dobre za crne Amerikance. Njihova nezaposlenost je smanjena, a njihova prosječna obiteljska primanja povećana (nakon što su pala tijekom Obaminih godina). A ako sprovede svoje planove za više ugovornih (charter) škola i crnih stipendija, on će ukloniti jedan od najvećih problema crnih zajednica: katastrofalno loše obrazovanje koje su im donijele ljevičarske javne škole i prosvjetni sindikati.
Ako u dubini svoje duše predsjednik Trump gaji nekakav animozitet prema obojenim Amerikancima, tužan sam zbog njega. Ali on nije moj prijatelj. On je predsjednik. Njegove politike su te koje su bitne. A dobacivanje pogrdnih naziva prema njemu ne govori nam apsolutno ništa o njima.
Isto tako, mislim da postoje dobre, zdrave rasprave koje se mogu voditi o moralnosti homoseksualnosti. Kad je otkriveno da druga dama Karen Pence predaje u privatnoj kršćanskoj školi koja podržava tradicionalno odbijanje homoseksualnih činova, ljevičarske medijske kuće (što znači, gotovo sve) možda su trebale tretirati svoju publiku upravo takvim raspravama. Mogli su pronaći nekoga tko će objasniti zašto neki kršćani osjećaju da je homoseksualnost grijeh, a drugi bi objasnili razloge zbog kojih se ne slažu s tim. Ali riječi poput mrski i homofobni, ne govore nam ništa — doslovno nula — osim da nas ti informativni mediji ne pokušavaju informirati, već nas zastrašiti u pokornost njihovim stajalištima.
Isto vrijedi i za gotovo svako drugo pitanje koje se stavlja pred javnost. Je li pobačaj moralan? Treba li osigurati granice? Jesu li visoki porezi dobri? Je li islamska imigracija predstavlja prijetnju Zapadu? Iako držim snažne osjećaje prema svim tim pitanjima, mogu zamisliti razumne argumente s obje strane za svako od njih. Ali “Mizoginija!” “Bigotizam!” “Pohlepa!” “Islamofobija!” nisu ti argumenti. To uopće nisu argumenti. To su stvari koje bih očekivao od gomile preemotivnih ignoramusa, a ne od lika u odijelu i kravati koji gleda u kameru i govori u mikrofon. On bi trebao reći nešto smisleno, a ne samo govoriti sranja i trošiti moje vrijeme.
Kad god čujem kako se ljevica više bavi uvredama nego argumentima, podsjećam se na to koliko je mnogo njihovih sitnih eksperimenata pretvorenih u stvarnost rezultiralo katastrofom. Stotinu milijuna ubojstava sovjetskog i kineskog režima. Ropstvo socijalističke Sjeverne Koreje i uništenje socijalističke Venezuele. Povećanje kriminala i terorizma izazvano masivnom islamskom imigracijom u Europu. Da ne spominjemo suptilnije katastrofe poput načina na koji univerzalna zdravstvena zaštita usporava medicinska istraživanja ili način na koji neki programi socijalne pomoći uništavaju obitelji i dovode do ovisnosti o državi.
To me pak tjera da se zapitam je li razlog konstantnog ljevičarskog vrištanja o rasizmu — i seksizmu i homofobiji i ostalome — umjesto iznošenja racionalnih argumenata, taj što uopće nemaju racionalne argumente.
Andrew Klavan je američki konzervativni pisac, novinar, scenarist, politički komentator i voditelj podcasta “The Andrew Klavan Show” na Daily Wireu.
