Mediji su na zgražanje javnosti nad “Slatkicama”, Netflixovim filmom, reagirali podsmjehom usmjerenim prema QAnonu.
Odbacivanje prigovora na “Slatkice”, film koji seksualizira mlade djevojčice i koji se u ovoj zemlji ne bi mogao legalno snimiti, proglasivši ih desničarskom zavjerom, oslikava zatrovano tržište ideja u kojem ništa nije toliko neprihvatljivo da se ne može normalizirati povezujući to s drugom stranom.
Čak ni pedofilija.
Normalizacija pedofilije uobičajeno je popraćena referencama na QAnon, kao da bi se jedino teoretičari zavjere mogli usprotiviti seksualnom iskorištavanju i zlostavljanju djece.
Puštanje “Slatkica” dolazi u doba kad je Kalifornija, u kojoj je sjedište Netflixa, kao i sjedište zabavne i tehnološke industrije koje presijeca, pretvorila SB-145 u zakon.
Za razliku od mnogih kalifornijskih zakona koji nose dramatična imena, SB-145 nosi blagu oznaku: “Seksualni prijestupnici: Registracija.” Njegov kratki prikaz navodi: “Ovim bi se zakonom od obvezne registracije izuzela osoba koja je osuđena za određene prekršaje koji uključuju maloljetnike ako osoba nije starija od maloljetnika više od 10 godina.”
To bi uključivalo 24-godišnjaka koji seksualno zlostavlja 14-godišnjakinju.
“Ovaj zakon se ne odnosi na bilo koju osobu mlađu od 14 godina”, uvjeravao je senator Wiener.
Budite zahvalni na tome.
Zakon koji je predstavio senator Scott Wiener, koji u državnom senatu zastupa San Francisco, usvojila je njegova demokratska većina, dok su ga mediji suosjećajno predstavili kao borbu protiv diskriminacije homoseksualaca, a Wienera kao metu uznemiravanja QAnona.
Nije samo izmišljena pedofilija ta koja se može normalizirati ideološkim tribalizmom.
SB-145 je usvojen u kalifornijskom državnom senatu glasovima 41 naprama 25, a guverner Newsom ga je potpisao u zakon dok su istodobno masivni šumski požari pretvarali nebo San Francisca u zlokobno crvenu boju.
Moderni ljevičari, baš poput pripadnika bilo koje fundamentalističke vjere, sposobni su vidjeti poruku u vatrenoj stihiji, ali samo onu koja je u skladu s njihovom teologijom u kojoj seksualno zlostavljanje djece predstavlja korak naprijed u građanskim pravima, dok neuspjeh u postavljanju dovoljno solarnih panela predstavlja težak grijeh.
“Majka Zemlja je ljuta. Govori nam — bilo da nam govori s uraganima na obali Zaljeva, požarima na Zapadu, čime god — da je klimatska kriza stvarna i ima utjecaja”, rekla je predsjednica Doma Nancy Pelosi MSNBC-u glumeći proročicu svojoj zamišljenoj boginji.
Demokrati mogu čuti Majku Zemlju, međutim ne mogu čuti vapaje zlostavljane djece.
Normalizacija pedofilije neizbježan je ishod ljevičarskog pomaka s individualnih prava na politiku identiteta. Djeca su od zlostavljanja zaštićena samo ostacima sustava kaznenog pravosuđa koji ljevičari nastavljaju rastavljati jer ugnjetava one skupine koje se nesrazmjerno upuštaju u kriminalno ponašanje. U svjetonazoru u kojem su kriminalci žrtve, a žrtve kriminalci, prava pedofila moralno su uvjerljivija od njihovih žrtava.
Djeca nisu potlačena skupina i njihova se prava često žrtvuju kako bi se udovoljilo politici identiteta, bilo da se radi o sakaćenju ženskih genitalija somalijskih muslimana u Minnesoti — prijedlogu zakona koji se bavi tim pitanjem suprotstavila se Ilhan Omar — ili kemijskoj kastraciji mladih dječaka kako bi natjerali da se identificiraju kao djevojčice, uvijek postoje kolektivna pitanja politike identiteta, dokazivanje prava nekakve potlačene skupine koja su važnija od tijela i života djece.
Kad su ideje privlačnije od ljudi, ljudi se žrtvuju idejama. A društvo koje je sve više nezainteresirano za stare obiteljske strukture žrtvuje djecu svojim idejama.
Moderni Molohi imaju mnogo ideja za spašavanje svijeta prepuštajući djecu plamenu.
Environmentalisti inzistiraju da ljudi ne bi trebali imati djecu kako bi spasili planet. Feministice tvrde da bi ljudi trebali pobaciti djecu radi spolne ravnopravnosti. Aktivisti koji tvrde da spol ne postoji prčkaju po djeci kako bi demonstrirali svoje ideje. Teoretičari kritičke rase indoktriniraju djecu sa svojim otrovno rasističkim idejama u vrtiću. Zašto ne ubaciti i malo pedofilije?
Dva paralelna moralna sustava naseljavaju istu zemlju, porok jednog je vrlina drugog, a samo jedan od tih moralnih sustava je šokiran i užasnut zlostavljanjem djece.
Nakon što su Sjedinjene Države pokušale ishoditi izručenje filmaša Romana Polanskog zbog drogiranja i silovanja 13-godišnje djevojčice, armija slavnih osoba potpisala je Free Roman Polanski peticiju.
Popis uključuje sve od Martina Scorsesea, Meryl Streep, Emme Thompson, Natalie Portman, Harrisona Forda do, naravno, Harveyja Weinsteina, seksualnog grabežljivca koji je silovanje Polanskog nazvao “takozvanim zločinom”.
“U slučaju Romana Polanskog, da li govorimo o Hollywoodu protiv Središnje Amerike?”, pitao se Los Angeles Times.
Takva je ista situacija i sa “Slatkicama”. A Hollywood ima način izvojevati pobjedu u tim bitkama. Roman Polanski je možda uspješno izbjegao izručenje iz Francuske u Ameriku, ali Harvey Weinstein je proveo veći dio godine boreći se protiv izručenja iz New Yorka u L.A.
Zbog pandemije, ročište u vezi izručenja odgođeno je do prosinca.
A do vremena kad Harvey bude poslan u Los Angeles, kalifornijski će demokrati možda pronaći način da promijene zakon kako bi ga učinili susretljivijim prema tim takozvanim zločinima
Kultura je mnogo uvjerljivija od zakona. To je razlog zbog kojeg se Harvey Weinstein mogao tako dugo izvlačiti. Silovanje se u knjigama možda navodi kao zločin, ali u okruženju u kojem ga nitko ne smatra zločinom, nitko ga neće prijaviti i teško da će bilo tko provoditi zakon ako ga počini.
A zabavna industrija je u najmanju ruku jednako nasilna prema djeci kao što je prema ženama.
Netflix, sa svojom tržišnom vrijednošću od 200 milijardi dolara i 200 milijuna pretplatnika, ima daleko više moći od bilo kojeg pukog studija, a “Slatkice” su test te moći jednako kao što je Harvey Weinstein testirao svoju moć. Nakon određenog broja, novac postaje besmislen. Degeneracija apsolutne moći dolazi od moćnih ljudi koji tjeraju svoje apetite do krajnjih granica.
A ne postoji mjesto na kojem vladajuće elite tjeraju svoju moć do krajnjih granice kao što je Kalifornija.
Prosječna je osoba, možda čak i prosječan pretplatnik Netflixa, zgrožena Slatkicama, ali kratka povijest zabavne industrije i morala nacije pokazuje da Amerikanci već 70 godina svoj ukus i tolerancije prilagođavaju onima svojih zabavljača.
A ne obrnuto.
Prigovori poput “Zašuti i pjevaj” ili “Nemoj nam propovijedati” šuplji su protesti kad su suprotstavljeni moći nekoga poput izvršnog direktora Netflixa Reeda Hastingsa ili izvršnog direktora Amazona Jeffa Bezosa.
Mi živimo u hollywoodskom svijetu u kojem su brak, obitelj i religija u opadanju.
Sam zakon, kao što nam je to pokazala Kalifornija, neće zaustaviti normalizaciju pedofilije, a neće ni zgražanje javnosti. Ima li razloga misliti da ista kulturna mašina koja je uvjerila većinu zemlje da podrži tuširanje muškaraca s mladim djevojčicama po prvi puta neće uspjeti?
Godine 2016., većina se Amerikanaca protivila toj ideji. Do 2017. godine, nju je podržala tijesna većina, a do 2019. godine većina je podržavala zakon koji bi prisilio takvo zajedničko korištenje kupaonica.
To je brzina kojom se ove bitke vode i gube ovih dana. Bostock odluka, u kojoj su se suci Gorsuch i Roberts pridružili ljevičarima u preokretanju značenja spola, bila je neizbježna ako ste obraćali pažnju na ankete, ne u ruralnom Arkansasu, već u New Yorku, D.C.-u, San Franciscu i velikim gradovima koji djeluju kao inkubatori za vladajuću klasu.
(A ako želite konzervativne suce, pokušajte ih pronaći u ruralnom Arkansasu, a ne na Ivy League sveučilištima.)
Koliko brzo se stvarna pedofilija može normalizirati? To ćemo možda saznati prije nego što mislimo.
Amerika prolazi katastrofalni sukob između dva nekompatibilna moralna sustava, od kojih jednom, kao što je Yeats napisao, nedostaje uvjerenja, dok je drugi pun strastvenog intenziteta. Oba moralna sustava su vrlo detaljni načini objašnjavanja svijeta i mjesta koje ljudska bića zauzimaju u njemu.
Ali samo jedan od njih vjeruje da je važno ono što radimo kao pojedinci, neovisno o skupini.
Samo jedan nalazi vrijednost u postojanju djeteta, ne kao rekvizita za ideju, već kao osobe.
Religija s osobnim Bogom čini osobni moral urođenim i neizbježnim. Ali sekularna religija budnih nema boga, nema osobne moralnosti i nema grijeha osim onih društvene vrste. Religija koja obuhvaća svemir može se lokalizirati u granicama ljudske duše, ali društvena religija ljevičara isprepletena je kartama i grafikonima socijalnog statusa svih.
Njihov mesijanizam kolektivnog oslobađanja svih nema mjesta za individualna prava ili morale. Dekadencija nije grijeh, ona je revolucionarna. Oslobađanje zahtijeva dekonstrukciju starih običaja i, čak i kad se prakticira na djetetu, briše stari represivni poredak svojim lažnim idejama o seksualnoj moralnosti i zamjenjuje ga s kreativnim uništenjem beskrajne revolucije.
Zbog toga su istaknute ličnosti njemačke, francuske i britanske ljevice otvoreno podržavale pedofiliju sedamdesetih godina, samo da bi nakon toga tu neugodnu činjenicu pomeli pod tepih.
Ljevica nije puka ideologija. To je sustav vjerovanja sa svojim natprirodnim elementima, poput Majke Prirode, s iskupljenjem, prokletstvom i križarskim ratom čiji se sustav vrijednosti odražava kroz vladine institucije, škole i sveučilišta i kroz industriju zabave koja je postala zajednička kultura zemlje čiji ljudi imaju malo toga zajedničkog.
Nije dovoljno otkazati Netflix, isključiti prijenos NFL utakmice ili preskočiti najnoviji film. Mi moramo povratiti dušu nacije, njezine vrijednosti, svrhu i značenje koje je popularna kultura svrgnula i zamijenila.
Ili ćemo otkriti da ono je što slijedi gora stvar nego što uopće možemo zamisliti.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
