Koja je najvažnija tema na sljedećim francuskim predsjedničkim izborima? Ekonomija? Klimatske promjene? Obrazovanje?
Sve gore navedeno je u mislima francuskih birača, ali ono što će po svemu sudeći biti najvažnija tema jest ono što Eric Zemmour naziva “velikom zamjenom”. Zemmour, novinar, televizijska ličnost i autor bestselera Francusko samoubojstvo, jedan je od vodećih predsjedničkih kandidata. “Velika zamjena” odnosi se na vjerovanje da europske elite žele zamijeniti ono što je preostalo od Zapadne-kršćanske civilizacije s drugom civilizacijom izgrađenom na drugačijim vrijednostima.
Ne treba previše isticati da je ta zamjenska kultura islam. A zamjena se ostvaruje kombinacijom visoke stope muslimanskog nataliteta i uvoza milijuna ljudi iz muslimanskih zemalja. Prema nedavnoj Harrisovoj anketi, oko 67% Francuza slaže se sa Zemmourom da je “velika zamjena” u tijeku. U Francuskoj postoji otprilike 750 “no-go zona” koje su uglavnom pod muslimanskom kontrolom. Stanovništvo Lyona, trećeg najvećeg grada u Francuskoj je više od 30% muslimansko, dok je Marseille, drugi najveći grad u Francuskoj, 40% muslimanski. Projekcije trenutačnih kretanja stanovništva sugeriraju da će Francuska do 2050. godine biti pretežno muslimanska zemlja.
Čini se kao da je “velika zamjena” doista u tijeku. A opet, europske elite, koje Zemmour i drugi kritiziraju, reagiraju na isti nesmotren način koji su oduvijek koristili kad je ugrožena njihova hegemonija.
Uzmite kao primjer kardinala Jean-Claudea Hollericha iz Luksemburga. On je čelnik Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE). Kardinal Hollerich je nedavno kritizirao neke dužnosnike Europske unije jer su željeli ukloniti riječ “Božić” iz božićne sezone (koja bi se sad nazivala “zimskim odmorom).
Čini se da je to ispravan stav kardinala — sve dok ne otkrijete njegovo obrazloženje. On je zabrinut da bi promjena imena mogla gurnuti europske katolike “u zamku populističkih političara koji koriste ime kršćanstva kako bi opravdali svoje gotovo anti-kršćanske… stavove”.
Kako biste razumjeli puno značenje kardinalovih riječi, morate razumjeti da je među europskim liberalnim i ljevičarskim elitama “populizam” šifra za “nacizam”. Hitler i Mussolini su bili populistički vođe, pa ćete, ako glasate za populističkog kandidata, ubrzo imati smeđekošuljaše koji marširajući ulicama. Ili barem tako ide prostodušno razmišljanje ljudi poput kardinala Hollericha. Nažalost, njegova uska logika nije ograničena na COMECE (koji je zagovara od samog osnutka); to je uvriježena mudrost među europskim bien pensantsima još od kraja Drugog svjetskog rata.
Za liberale, populizam se mora izbjeći pod svaku cijenu. Kao i nacionalizam, jer su Hitler i Mussolini također bili nacionalisti. Oni nikad nisu prestajali pričati o vraćanju svojih nacija na njihovu nekadašnju slavu. Put nacionalizma, rekao je kardinal Hollerich u intervjuu za Crux, vratio bi nas “u 1914. i 1939. godinu”. Drugim riječima, nacionalisti bi nas vratili u dane Prvog i Drugog svjetskog rata.
A tko su današnji populisti-nacionalisti? Pa, na pamet pada Victor Orban u Mađarskoj, zajedno s drugim istočnoeuropskim vođama. No, sasvim očito, populistički čovjek trenutka je Eric Zemmour. U odgovoru na pitanje novinara o povratku u nacionalističku prošlost, kardinal Hollerich je rekao: “Veliki izazov bit će predsjednički izbori u Francuskoj.”
A koja je velika tema na francuskim predsjedničkim izborima?
Novinar: “Mnogi koji bi dali svoj glas nacionalističkim strankama tvrdili bi da je identitet Europe ugrožen zbog migracije. Biste li se složili s tim?”
Kard. Hollerich: “Ne mislim tako, jer ako pogledate broj migranata, njihov postotak i naš broj, ako oni predstavljaju prijetnju našem identitetu onda smo mi vrlo slabi, a oni vrlo snažni.”
Njegov odgovor je prilično otkrivajući. Prije svega otkriva njegovu naivnost. On odbacuje prijetnju “našem identitetu” od muslimana jer je njihov broj relativno malen u odnosu na autohtone Europljane. Uzimajući u obzir brojčanu nadmoć u stanovništvu koju uživaju nasljednici Zapadno-kršćanske civilizacije, kaže Hollerich, ako su pridošlice “prijetnja našem identitetu” onda smo mi “vrlo slabi”.
Ali upravo je to poanta koju ističu Zemmour i drugi. Snaga muslimana u Europi nije mit; to je stvarnost. Istina je da “oni” jesu snažni i da smo “mi” slabi. U natjecanju volja nije bitna veličina dvije sukobljene populacije, već snaga odlučnosti. A, uglavnom, čini se da su Francuzi (zajedno s drugim Europljanima) izgubili volju za pružanjem otpora.
Nedostatak odlučnosti zapravo je čitava poanta bestselera Michela Houellebecqa, Pokoravanje. Protagonist se pokorava islamu jer mu se ništa ne čini vrijednim borbe. Stvari koje su mu važne nisu toliko važne da bi on bio spreman boriti se za njih.
Vjerovanje kardinala Hollericha da islam nije prijetnja europskom identitetu propušta ključnu točku. Europski identitet je već narušen — i krivnja ne leži u muslimanima, već u samim Europljanima. Ono što je sad na kocki nije identitet Europe, već njezino postojanje. Zemmourova knjiga s pravom nosi naslov Francusko samoubojstvo. Njegova kampanja je, kaže on, o tome hoće li Francuska živjeti ili umrijeti. Engleski novinar Douglas Murray izražava slične osjećaje u Smrt Europe — još jednom bestseleru. U međuvremenu, Njemačka se uništava, autora Thila Sarrazina, nalazila se na vrhu najprodavanijih knjiga te zemlje 21 tjedan od svoje objave.
Zajednička tema svih ovih knjiga jest da je opstanak Europe ugrožen jer je Europa u velikoj mjeri već izgubila svoj identitet. Moglo bi se, naravno, tvrditi da Europljani imaju svojevrsni identitet — mješavinu sekularnog relativizma, materijalizma, tehnologije i zabave. Te prolazne vrijednosti mogu pružiti neku vrstu identiteta, ali ne previše čvrstog. Dok su transcendentne vrijednosti vrijedne borbe, malo je onih koji su voljni riskirati svoje živote za one prolazne.
Ironično, veći dio njezine povijesti središnja točka europskog identiteta bila je vjera koju kardinal Hollerich sad zastupa. Ali on je ne zastupa previše dobro ako ne želi priznati jednostavnu činjenicu da je kršćanstvo u Europi u oslabljenom stanju; ono je u padu, dok je islam u usponu.
Njegova nonšalancija o relativnoj snazi kršćana i muslimana još je više zbunjujuća u jeku brojnih napada muslimana na europske kršćane posljednjih godina. Samo prošlog tjedna je u gradu Nanterreu zapadno od Pariza desetak mladih muslimana maltretiralo procesiju na svetkovinu Bezgrešnog začeća. Nekoliko je župljana gurnuto i popljuvano, a izrečeno je i nekoliko prijetnji smrću. U posljednjih nekoliko godina, samo u Francuskoj oskvrnavljeno je na tisuće katoličkih crkava, a neke od njih su i zapaljene.
Slični napadi na kršćanske crkve i vjernike danas su uobičajeni diljem Europe. Osim toga, posljednjih godina zabilježeni su brojni smrtonosni napadi muslimana na poznate europske božićne sajmove.
Naravno, kršćani nisu jedina meta. Ako gledamo postotak, najveća prijetnja od napada muslimana prijeti Židovima: Židovima u sinagogama, Židovima na košer tržnicama, židovskoj djeci u školi, Židovima koji hodaju ulicama. Kad muslimani migriraju na Kontinent, skloni su dovesti sa sobom antisemitske stavove koji su endemski u muslimanskim zemljama.
A to nas vraća na elitistički prigovor o populističkim i nacionalističkim političarima. On pretpostavlja da su oni, poput nacista, također i antisemiti.
Problem s ovom dugogodišnjom tezom je u tome što je Eric Zemmour, trenutačni vođa nacionalističkog pokreta u Francuskoj, Židov.
Mogli bismo pomisliti da bi ova neugodna činjenica potaknula ljevičare i elitiste da preispitaju svoj narativ. No, za one na ljevici, narativ je uvijek važniji od činjenica. Tema populističkog antisemitizma zapravo je dio šireg i razrađenijeg narativa — onog koji se pokazao vrlo korisnim Europljanima na ljevici. Ljevica ga naziva “narativom novih Židova”.
Židovi su mala manjina u Europi i njihov broj se smanjuje. Štoviše, teško je tvrditi da oni još uvijek trpe vrstu progona koji su pretrpjeli od ruku nacista i nacističkih kolaboracionista. Stoga, kako bi narativ učinili uvjerljivijim, oni su ga prepravili. To su učinili tako što su Židove zamijenili s muslimanima. Od sada bi muslimane trebali smatrati “novim Židovima”. Oni će biti nova klasa žrtava. Iako u osnovi smiješan, ovaj novi narativ imao je nešto smisla. Do početka 21. stoljeća, u Europi je bilo daleko više muslimana nego Židova. Muslimani su još uvijek bili manjina, ali su bili vrlo vidljiva manjina. Također je bilo jasno da Europljani na muslimane gledaju sa sumnjom, strahom i ogorčenjem. Štoviše, muslimanski su vođe razvili vlastiti narativ koji je bio u skladu s narativom “novih Židova”. Oni su se neprestano žalili da su žrtve “islamofobije”. A glavni dokaz ove “fobije” bio je europski otpor muslimanskog imigraciji.
Je li ovaj otpor nastao zbog fobije (iracionalnog straha) ili racionalnog straha, pitanje je koje ćemo ostaviti za drugi put. No, europski strahovi o muslimanima uklopili su se u oba narativa — narativa “islamofobije” i narativa “novih Židova”. Nije iznenađujuće što su oni koji su prihvatili priču o “novim Židovima” uskoro počeli označavati protivnike imigraciji “novim nacistima”. Prema ovoj se čudnoj logici Eric Zemmour, Židov, može smatrati antisemitom jer se opire preuzimanju svoje zemlje od strane “novih Semita” — muslimana.
Ironije ima na pretek. Kako bi se prihvatila teza o “novim Židovima”, potrebno je zanemariti niz grubih stvarnosti. Na primjer, “novi Židovi” (muslimani) zapanjujuće podsjećaju na stare naciste (one izvorne). Oni imaju duboko ukorijenjeno neprijateljstvo prema Židovima i dugu povijest njihovog progona. Doista, tijekom Drugog svjetskog rata, jedan od najistaknutijih muslimanskih vođa, Haj Amin al-Husseini, aktivno je surađivao s Hitlerom kako bi razvio plan za istrebljenje Židova. Čini se da nije slučajno što danas većinu zločina iz mržnje prema Židovima u Americi i Europi počinjavaju muslimani. Prevedeno u budni govor, to znači da su glavni neprijatelj starih Židova (tj. Židova) novi Židovi. u međuvremenu, glavni otpor “novim Židovima” dolazi od “novih nacista” (koji nalikuju vođama pokreta otpora protiv pravih nacista tijekom rata).
Ako možete ispeglati sve ove ironije, zaslužujete zlatnu medalju, ali postoji još jedna ironija koju treba razmotriti. Možda je najveća ironija od svega činjenica da se ova Kabuki drama o sprječavanju ponovnog dolaska nacista na vlast odigrava u pozadini stvarnog ponovnog oživljavanja jasne i neposredne opasnosti — komunizma.
Nacizam je bio gotovo u potpunosti diskreditiran totalnim porazom Hitlerove vojske. Jedina mjesta gdje se Hitler još uvijek štuje, a Mein Kampf još uvijek proučava su muslimanske zemlje. Nasuprot tome, komunizam koji je bio odgovoran za daleko više smrtnih slučajeva u 20. stoljeću nego nacizam, nikad nije u potpunosti poražen ili diskreditiran. Sudeći po mnoštvu holivudskih filmova, nacisti i neonacisti su uvijek samo na korak od osvajanja svijeta. No u stvarnom svijetu — s izuzetkom islamista — obožavatelji nacizma ne kontroliraju apsolutno ništa. S druge strane, komunisti kontroliraju neke od najvećih i najmoćnijih država na planetu, kao i mnoge manje nacije. Osim toga, na korak su do kontroliranja mnogih ključnih Zapadnih institucija — škola, sveučilišta, medija, političkih stranaka, birokracija duboke države i, naravno, Hollywooda (gdje nastavljaju snimati filmove o nacističkoj prijetnji).
U Europi je prijevara o ponovnom oživljavanju nacizma bila prilično uspješna. Često je uvjeravala birače da biraju lijevo-liberalno — za svaki slučaj. Još važnije, uspjela je odvratiti Europljane od druge i daleko stvarnije opasnosti. U Americi je slična diverzantska taktika već dugo bila djelom nacionalne politike. Međutim, iz više razloga, Amerikanci su bili otporniji od Europljana na nacističku taktiku zastrašivanja.
No, ljevičari ne odustaju. Posljednjih godina njihova kampanja diverzije eskalirala je u Americi. Naravno, rijetko govore o nacistima. Umjesto toga, oni nam govore da smo u velikoj opasnosti od “nacionalista”, “bijelih supremacista” i “domaćih terorista”. Jednako tako, ljevičari nas uvjeravaju da nemamo neprijatelja na ljevici.
U doba rastuće opasnosti s ljevice, vrijeme je da i Amerikanci i Europljani prestanu nasjedati na staru prijevaru.
