Mediji su u četvrtak izbacili naslove koji tvrde, opet, da su žene u Americi žrtve patrijarhije jer muškarci zarađuju više novca. Evo nekoliko primjera:
“Žene mogu zaraditi samo 49 centi prema dolaru muškarca”
“Američke žene zarađuju polovicu prihoda muškaraca, pokazuje nova studija”
“Razlika u plaći među spolovima je zaj***nija nego što se mislilo”
Posljednji naslov je iz uvijek umjerene i razumne “Jezebel”, ako ste se kojim slučajem pitali.
No, ono što su ti članci prisiljeni priznati jest da je studija pokazala da je razlika u plaći zbog toga što žene uzimaju više slobodnog vremena nego muškarci. Naravno, feministička rulja vrišti “diskriminacija”, dok istodobno ignorira činjenice da velik broj žena bira uzimanje slobodnog vremena kako bi se posvetilo obiteljima, budući da ne mrze svi bebe poput njih.
Izvješće je sastavio Institut za žensku politiku te je naslovljeno “Still A Man’s Labor Market”, jer naravno. Članak u Atlanticu koji se bavi izvješćem pokušava održati argument seksizma živim, no nakon šest odlomka priznaje da je razlika u plaćama u potpunosti posljedica različitih životnih odabira žena nasuprot muškaraca, a ne zbog diskriminacije.
“Uspoređujući kruške s kruškama i jabuke s jabukama, žene zarađuju blizu onoga što zarađuju muškarci: Žene na sličnim radnim mjestima sa sličnim titulama i sličnim akreditivima zarađuju prilično jednak iznos onome što zarade njihovi muški kolege, bilo da se radi o zaposlenicima u restoranima brze hrane koji rade za minimalac ili korporativnim rukovoditeljima čije plaće dosežu stotine tisuća dolara godišnje.”
Razlika u zaradi je zbog toga što žene odabiru slabije plaćene poslove ili uzimaju pauzu od posla radi pružanja brige članovima obitelji, podizanja djeteta ili rade manje sati tijekom tjedna, kao što sam to napominjala godinama.
Kao što sam obrazložila u svom posljednjem članku vezanom na tu temu, evo kako funkcionira jaz u zaradi — a ne jaz u plaći:
“Gledajte na to ovako: Muškarac i žena s istim obrazovanjem rade u istoj kompaniji jednaki broj godina. Oboje su plaćeni 20$ po satu. Muškarac radi 47 sati tjedno, dok žena radi 37. Iako imaju istu satnicu, na kraju tjedna muškarac će zaraditi više jer je radio više sati.”
Feministice vole mijenjati argumente koji se kreću od pohlepnih, mizoginičnih korporativnih poslodavaca koji plaćaju žene manje samo zato, do toga kako žene zapravo nemaju kontrolu nad svojim izborima i prisiljene su napustiti posao ili podizati djecu radi zle muške dominacije.
Prvo, pitam se zašto temeljimo vrijednost žena u društvu prema količini novaca koje donose kući, umjesto prema onome što pružaju svijetu (što uključuje brigu koju posvećuju članovima obitelji i djeci).
Drugo, razgovor na ovaj način izaziva očito kontra pitanje: Ako su žene “prisiljene” odgajati djecu ili brinuti se o članovima obitelji, nisu li muškarci “prisiljeni” biti odvojeni od obitelji? Nije li druga strana ovog argumenta slanje poruke muškarcima da nisu važni za dobrobit svojih obitelj za ništa drugo osim za novac koji pružaju?
Na ova pitanja zasigurno nećemo dobiti odgovor jer je lijenim “intelektualcima” daleko lakše i zadovoljavajuće tvrditi kako su žene potlačene umjesto prihvaćanja činjenice da, u pravilu, muškarci i žene žele različite stvari u životu, što statistike na kraju krajeva i pokazuju.
