Da budem iskrena, filmovi koji se uvrštavaju u “kršćanski” žanr obično su prilično grozni. Unatoč tome, kao vjernici, podržavamo film. Ignoriramo lošu glumu i teatralno žovijalno pisanje koje u trenu odbija sekularne ljude.
No, “Unplanned” nije taj film.
Film, za one neinicirane, prati životno putovanje odbjegle članice Planiranog roditeljstva Abby Johnson od glasnogovornice pobačaja to pro-life križara.
Bila sam oduševljena načinom na koji “Unplanned” uspijeva biti iskreno zabavan, otkriva sve stvari o pobačaju, a čak nudi i valjanu kritiku rubnih dijelova pro-lifera. Glumica Ashley Bratcher je spektakularna, a nju slijedi nastup Robie Scott, koja glumi prekrasnu negativku u vidu izvršne direktorice Planiranog roditeljstva koja nadgleda Johnson. Slično poput same pobačajne industrije, vanjština lika je uredna i lijepa, ali ispod same površine ružna, pokvarena i vođena novcem.
Ako ste oprezni glede spoilera, sad je vrijeme da preskočite ovaj paragraf. Najvažnija scena za mene nije bio dobro reklamirani prikaz pobačaja vođenog ultrazvukom koji je zauvijek promijenio život Johnson — već drukčija vrsta pobačaja opisanog u filmu, onaj izazvan pilulama. Kao što je Johnson opisala u svojoj knjizi, pobačaj putem pilula zvuči, na neki način, “prirodnije”, kao da zapravo nije pobačaj. To je opasno i nečuveno pogrešno shvaćanje koje drže mnogi mladi ljudi — ono koje je nedvosmisleno raspršeno u filmu.
Prijatelj s kojim sam gledala film, koji zapravo radi u filmskoj industriji i s pravom je kritičan prema tzv. “kršćanskim” filmovima, rekao mi je da je to najviše “emocionalno iscrpljujući” film koji je ikada gledao.
Ne bih se mogla više složiti, ali ne iz razloga zbog kojih možda mislite. Ima zasigurno neizvjesnijih, uzbudljivijih i krvavijih filmova. Ali “Unplanned” je toliko emocionalan jer otkriva mračnu, smrtonosnu zavjeru koju svakodnevno ignoriramo u sadašnjosti. Mi šećemo pored doslovnih klinika smrti kako bismo prosvjedovali protiv pilećih sendviča, za ime božje. Mi promičemo Planirano roditeljstvo našoj djeci kroz javni školski sustav. To je genocid koji se događa ravno ispred naših noseva, u stvarnom vremenu.
I da, to je nabijena riječ: Genocid. Koliko god sam pro-života, uglavnom se suzdržavam nazivati pobačaj genocidom, iako je iz mojeg logičkog razumijevanja on to oduvijek bio. Ali postoji nešto u toj riječi što nije bilo emocionalno prikladno zbog načina na koji mainstream mediji prikrivaju tajne pobačaja. Ovaj film je promijenio moje mišljenje. Pobačaj nije samo genocid; to je konspiratorni genocid koji se počinjava vrebanjem onih bez glasa i njihovih ranjivih majki. Oni na vrhu shvaćaju što je to: Pobačaj je biznis i još k tome vrlo unosan.
Film će vas istodobno ostaviti iscrpljenog i s neobičnom željom za više. On će vas ostaviti duboko uznemirene i depresivne, a opet pune nade i s više vjere nego prije. Molitve djeluju; razgolićenje djeluje. A kao što stara izreka kaže, svjetlost je najbolje sredstvo za dezinfekciju.
“Nitko neće moći vidjeti ovaj film i nakon njega reći “’nisam znao”’, rekla je svojedobno Johnson u vezi svojih nadanja za ‘Unplanned’.
Pa, to je upravo ono što ovaj film ostvaruje.
Više nema povratka.
