“London je rupčaga.”
Moje riječi Sky News-u u siječnju 2018. godine, kad me je voditelj Gamal Fahnbulleh pokušao osramotiti na nacionalnoj televiziji zbog činjenice da sam podupirao predsjednika Donalda Trumpa u vezi njegove navodne izjave o “zemljama rupčagama”.
Pa, nisam zapravo rekao da “London je rupčaga”, rekao sam “London se pretvara u rupčagu pod Sadiqom Khanom”.
Fahnbulleh i njegovi Sky producenti bili su apoplektični. Prvo su prekinuli prijenos na pola intervjua, da bi nakon što sam pojačao svoje mišljenje skratili cijelu stvar.
Čini se kako se glumac John Cleese — najpoznatiji po Monty Pythonu i Fawlty Towers — slaže sa mnom.
Istina, nije u niti jednom trenutku rekao “rupčaga”, ali pretpostavljam da je to mislio.
U četvrtak je objavio tweet; “Prije nekoliko godina zaključio sam da London više nije engleski grad. Od tog vremena, gotovo svi moji prijatelji iz inozemstva potvrdili su moje zapažanje. Tako da ima nešto istine u tome… Također primjećujem da je London bio britanski grad koji se najviše zalagao za ostanak u EU.”
Some years ago I opined that London was not really an English city any more
Since then, virtually all my friends from abroad have confirmed my observation
So there must be some truth in it…
I note also that London was the UK city that voted most strongly to remain in the EU
— John Cleese (@JohnCleese) May 29, 2019
Čista hereza, naravno, prema neoliberalima i ljevičarima koji su bili presretni što se glavni britanski grad transformirao u metropolitanski “raj” fragmentiranih kvartova i neobuzdanog kriminala.
Možda ćete se sjetiti da su početkom 2018. godine stope ubojstava u Londonu potisnule one u New Yorku. Srećom po gradonačelnika Londona Sadiq Khana, njegov newyorški ekvivalent Bill de Blasio uspio je dovesti Veliku jabuku do većeg broja smrti do kraja godine. Nisam baš siguran da su mu žrtve ubojstava u New Yorku na tome zahvalne.
Khan se nije složio s Cleesom — britanskom institucijom — tijekom posljednjih 24 sata: “Ovi komentari John Cleesea zvuče poput njegovog lika iz serije, Basila Fawltyja. Londončani znaju da je naša raznolikost naša najveća snaga. Mi smo ponosna prijestolnica Engleske, europski grad i globalno središte.”
Pa, na pola je u pravu.
London nije “prijestolnica Engleske”. To je glavni grad čitavog Ujedinjenog Kraljevstva. Postoji razlika. Nije da bih očekivao da bi je Khan razumio.
Također je samo europski grad onoliko koliko je Britanija europska nacija. A ako ponovljeni rezultati u vezi Brexita išta govore — odgovor na to je “ne baš mnogo”.
Konačno, naravno da je London globalno središte. Ali to je i Tokio, ali ne vidite Japance kako galame da treba zamijeniti njegovu populaciju masovnim migracijama.
Pretpostavljam da je Cleeseova poanta (pošto nisam razgovarao s njim) također jedva povezana s rasom ili etničkom pripadnošću. Ona se odnosi na kulturu i ono što te kulture znače za Britaniju i, specifično, London.
I think it's legitimate to prefer one culture to another
For example, I prefer cultures that do not tolerate female genital mutilation.
Will this will be considered racist by all those who hover, eagerly hoping that someone will offend them – on someone else's behalf, naturally https://t.co/4WbZDFjs3o
— John Cleese (@JohnCleese) May 30, 2019
Dakle, uzmimo doslovno njihove izjave: Cleese i Khan raspravljaju o kulturi Londona. Nije potrebno desetljeća istraživanja kako bi se prepoznalo ono što se dogodilo zbog multikulturalnosti.
Prvo, kriminal je na povijesno visokim razinama u Londonu. Zločini vatrenim oružjem, noževima, pljačke, općenito nasilni zločini, silovanja, provale, što god vam padne na pamet. Je li to simptom kulture? Sigurno. Je li to simptom uvezenih kultura? Također, da. Ta povećanja uglavnom nisu vezana s Greenwichom ili Richmondom ili Mayfairom. Ona se događaju u onome što bi Khan nazvao najraznolikijim londonskim četvrtima (koja zapravo uopće nisu “raznolika” — njima dominiraju jedna ili dvije rasne, etničke ili religijske skupine).
Niti su londonske muke na neki način usađene unutar genetskih i rasnih razlika. Koliko islamska kultura potječe iz Kur’ana i hadisa, toliko većina londonskih problema potječe iz kultura koje državno sponzorirani multikulturalizam potiče ljude da donesu sa sobom u Britaniju.
Mnogo ovih stvari bilo je u središtu moje posljednje knjige, Enoch je bio u pravu: Rijeke krvi 50 godina poslije.
Enoch Powell, poznat po svom “Rijeke krvi” govoru, razumio je to i rekao da kad bi se imigrant mogao asimilirati, malo toga bi ga moglo zaustaviti da čuva britansku povijest na isti način kao domaći ili autohtoni Britanac.
Powel je vjerojatno vjerovao da je to teže nego što zapravo jest, po mom mišljenju. On je i sam to učinio u Indiji bez previše muke, što je malo poznata činjenica koje njegovi kritičari nisu svjesni.
Ali osvrćući se natrag na London — jedan od glavnih gradova Zapadnog svijeta što se tiče napada noževima i kiselinom — teško je vidjeti zašto bi Cleeseove riječi uvrijedile obične ljude. I doista, one nisu takve.
Nigel Farage zabilježio je nešto slično 2014. godine:
“Uzeo sam vlak neku večer, u udarno vrijeme, od Charing Crossa. Zaustavili smo se na London Bridgeu, New Crossu, Hither Greenu. Tek kad smo prošli pored Grove Parka mogao sam razgovijetno čuti engleski u vlaku. Jesam li se zbog toga osjećao pomalo neugodno? Da. Pitam se što se zapravo događa. I siguran sam da je to stajalište koje će odraziti tri četvrtine populacije, a možda čak i više.”
U današnje vrijeme, Farageova slava ne dopušta mu da krene na put takvim vlakom iz Londona do svog doma u Kentu. Ali kad bi to na neki način učinio, otkrio bi da se situacija teško poboljšala. Iskreno, u posljednjih pet godina postala je još gora.
To ne znači da London ima mnoštvo “no-go zona”. Ali on je nešto što je bez jednog posebnog identiteta, a to je velika šteta.
Jednom prepoznatljiv po britanskoj zastavi ili dvokatnim crvenim autobusima ili crnim taksijima ili crvenim telefonskim govornicama, ljudima u polucilindrima s kišobranom u ruci, London je danas malo pomalo od svega i puno ničega.
Dakako, naći ćete me kako raspravljam sa svojim američkim prijateljima da London još uvijek ima jednu od najboljih kuhinja na svijetu i neka od najboljih kazališta. Ali također ima neke od najskupljih nekretnina na planetu Zemlji. London ima najgore pubove u Britaniji. Najgore stope govorenja engleskog u naciji. Najzagušenije ceste. Najnepristojnije stanovnike. I škripavu prometnu infrastrukturu. Nemojte da započnem o javnim školama, bolnicama, zračnim lukama ili ostalim ključnim ustanovama.
London je, putem masovne migracije i kulturnog marksizma, lišen svega onoga što ga je činilo Londonom.
Nikoga se ne moli da nauči jezik, da se prilagodi skupu vrijednosti (ili zakonima), niti se od njih traži da čak sami sebe smatraju Britancima. U osnovi, to nije britanski grad.
Možete se prepirati koliko želite, kao što su to i mnogi učinili s Cleeseom i s mojom malenkošću u posljednja 24 sata, da je London još uvijek “jedan od najboljih gradova na svijetu”. Pretpostavljam da je to stvar (lošeg) ukusa.
Ono što ne možete pobiti su sirovi podaci, statistike i činjenice o tome koliko je London otišao daleko od toga da je, pa, London.
Možda ga neki ljudi preferiraju takvog. “Stalno razvijajući metropolis” koji je u nedostatku temelja i da naginje kamo puše vjetar.
U redu. Ako je to ono što želite, samo recite. Ali nemojte kriviti Cleesea i ostale što ukazuju na činjenicu da je glavni grad neprepoznatljiv od prije 20 ili 30 godina. Samo priznajte da volite rupčage. To je sve.
Raheem Kassam je glavni urednik HumanEvents.com.
