Ono što djecu čini posebno vrijednima je njihova nevinost, a ne njihovo neznanje. Čini se da je ljevica pomješala te dvije karakteristike. Nevinost, kao kvaliteta, ne odnosi se na nedostatak znanja ili lakovjernost. Činjenica da je sve na ovom svijetu tako čudesno za djecu je šarmantna, ali to nije nešto što možemo istinski zaštititi; kako djeca odrastaju, uče sve više i postaju sve zasićenija, kao i svi mi. Doživljavamo čudesne trenutke kroz cijeli svoj život, ali nikad na onaj način kao kad smo mladi. To je prirodno.
Ali možemo zaštititi nevinost.
Nevinost je moralna kvaliteta bezgrešnosti i djeca su po prirodi nevina upravo iz razloga što još nisu razvila sposobnost razlikovanja dobroga od lošeg. Kad napokon steknu tu sposobnost, jedini način da sačuvaju svoju nevinost je da rade ono što je dobro – isti način na koji svi mi pokušavamo održati našu nevinost.
Ali djecu prvo moramo naučiti da razlikuju dobro od lošeg. To znači da uporedo kako razvijaju svoju sposobnost odabira, moraju razviti moralni kompas. Djeca ne posjeduju taj kompas – najsebičnija, okrutna i podmukla ljudska bića na ovom planetu su mala djeca. Ako bi dvogodišnjaci imali kapacitet za nošenje oružja, svi bismo već bili mrtvi; moj sin nema još dvije godine, a neobično zadovoljstvo mu predstavlja rušenje kockica svoje starije sestre. To je razlog zašto je dobra stvar što su tako prokleto slatki.
Ali oni nisu moralni vodiči. Moramo ih zaštititi odgovornosti da djeluju kao moralni vodiči tako dugo dok ne budu spremni za to. A to znači da moramo prestati koristiti njihovu nevinost – njihov nedostatak sposobnosti za donošenje moralnih odluka – kao nadomjestak za moralni autoritet. Učiniti ništa manje nije samo glupo; to je okrutno.
14. ožujka, učenici srednje škole iz Parklanda na Floridi, organizirali su izlazak iz škole kako bi promovirali kontrolu oružja. Mediji su za to vrijeme već uzdigli učenike, koji su bili svjedoci užasa, kao nedodirljive moralne autoritete; njihovo mišljenje se ne smije preispitivati.
Ali sad, ljevica je našla čak simpatičnije lica za promoviranje svoje agende: vrtićku djecu. Prema Wall Street Journalu, “Škole se bore s pronalaženjem načina kojim bi približili nedavne događaje 5-godišnjoj djeci i pokušavaju uključiti u raspravu o školskim pucnjavavama djecu koja su premala da bi to mogla shvatiti.” Predvrtićka djeca u Manhattan Country školi će pjevati “If I Had a Hammer” i “Paz y Libertad” (progresivne pjesme – op. a.). Javne škole poput PS 321 u Brooklynu dopustile su djeci aktivnosti vezane uz prosvjede.
Postoji nešto duboko perverzno u korištenju djece za promoviranje specifičnih političkih agenda. Djeca jednostavno ne znaju ništa o politici. Ponekad djeca postave pitanja koja nam pomažu da promislimo o svijetu jer imaju malo iskustva s njim – kad mi moja četverogodišnja kćer postavlja pitanja o svemiru, to me potakne na daljnje učenje i istraživanje. Ali ona nema odgovore, zato jer je dijete.
I oni nisu moralni vodiči. Moramo ih zaštititi da moraju djelovati kao moralni vodiči tako dugo dok ne budu spremni za to. I to znači da moramo prestati koristiti njihovu nevinost – njihov nedostatak sposobnosti za moralno odlučivanje – kao zamjenu za moralni autoritet. Učiniti ništa manje nije samo glupo; to je okrutno.
