Osim svojim vjerskim furnirom, islam se lako može definirati i razumjeti jednom posve nereligioznom riječi: tribalizam — prokletstvo svakog demokratskog i pluralističkog društva.
Činjenica je da čitava privlačnost Muhamedovog poziva Arapima njegovog vremena leži u njegovoj kompatibilnosti s njihovim plemenskim običajima, posebice s njih tri: lojalnost svom plemenu; neprijateljstvo prema drugim plemenima; i napadi na potonje u svrhu obogaćivanja i osnaživanja prvih.
Za Arape sedmog stoljeća — i kasnije plemenske narode, uglavnom Turke i Tatare, koji su također pronašli prirodnu privlačnost u islamu i preobratili se na njega — pleme je bilo ono što humanost predstavlja modernim ljudima: biti dio njega značilo je biti tretiran humano; biti izvan njega značilo je biti tretiran nehumano. Ovo nije pretjerivanje: muslimanski filozof Ibn Khaldun (umro 1406. godine) opisuje Arape svog doba (a kamoli one iz primitivnije Muhamedove ere osam stoljeća ranije) kao “najsurovija ljudska bića koja postoje. U usporedbi sa sjedilačkim narodima, oni su na razini divljih, neukrotivih životinja i glupih grabežljivih zvijeri. Takvi su ljudi Arapi.”
Muhamed je ojačao dihotomiju tribalizma, ali davanjem prednosti kolegama muslimanima nad krvnim srodnicima. Tako je u svojoj “Medinskoj povelji” ustvrdio da “vjernik neće ubiti vjernika za dobrobit nevjernika, niti će pomoći nevjerniku protiv vjernika”. Štoviše, svi su muslimani trebali postati “jedni drugima prijatelji, isključujući autsajdere”.
Iz toga je rođena uma (“umma“) — arapska riječ koja je etimološki povezana s riječju “majka” i koja označava islamsko “Super-pleme” koje nadilazi rasne, nacionalne i jezične barijere; a njezin prirodni neprijatelj ostali su svi izvan nje.
Islamska doktrina al-wala’ wa’l-bara’ (“lojalnost i neprijateljstvo“), koju je propovijedao Muhamed i koju zapovijeda Kuran, obuhvaća sve to. Potonje ide toliko daleko da zapovijeda svim muslimanima da se “odreknu” i “razbaštine” svoje nemuslimanske rođake — “čak i ako su oni njihovi očevi, njihovi sinovi, njihova braća ili njihov najbliži rod” — i da prema njima osjećaju samo “neprijateljstvo i mržnju” sve dok ne “vjeruju samo u Alaha” (Kuran 58:22 i 60:4; vidi također 4:89, 4:144, 5:51, 5:54, 9:23 i 60:1). Ti se stihovi odnose na brojne bliske Muhamedove drugove, koji su se odrekli te naposljetku ubili svoje vlastite nemuslimanske rođake u znak odanosti Alahu i vjernicima: jedan je ubio svog oca, drugi svog brata, a treći — Abu Bakr, prvi kalif — pokušao je ubiti svog sina, dok je Omar, drugi kalif, ubio nekoliko rođaka. (Više informacija potražite u traktatu na gotovo šezdeset stranica, “Lojalnost i neprijateljstvo” u The Al Qaeda Reader.)
Otuda se rodio džihad. Budući da su postojala samo dva plemena — islamska uma u jednom šatoru i dehumanizirana plemena svijeta u drugom — muslimani su bili poticani da napadnu i podčine sve te “nevjernike” kako bi svoje Super-pleme učinili vrhovnim,
Ukratko, plemenske krvne veze zamijenjene su vjerskim — to jest, islamskim — vezama.
Ovaj dihotomizirani svjetonazor ostaje utvrđen u mandatu islamskog zakona ili šerijatu, da se Dar al-Islam (“Kuća islama”) mora trajno boriti protiv Dar al-Kufra (“Kuće nevjernika”) sve dok prvi ne preuzme potonjeg.
To također objašnjava zašto su plemenska društva, osim onog arapskog, također gravitirala i pronašla islam privlačnim.
Na primjer, u najstarijem turskom epu, Knjizi Dede Korkuta (koja se temelji na usmenim predajama), novoobraćena turska plemena sudjeluju u paganskim običajima koja islam ili ne odobrava ili brani: oni jedu konjsko meso i piju vino i druga fermentirana pića; a njihove žene su, u usporedbi s muslimanskim ženama, relativno slobodne. Samo u kontekstu napada na “nevjernike” — koji će zamijeniti “plemenskog autsajdera” — u njihovim se životima očituju odjeci islama. “Napast ću zemlju prokletih nevjernika, odsjeći glave i proliti krv, natjerati nevjernika da povrati krv, vratiti se s robovima i robinjama”, tipično je hvalisanje prije bitke. “Uništili su crkvu nevjernika, ubili njihove svećenike i na njezinom mjestu napravili džamiju. Proglasili su ezan, recitirali šehadu u ime Uzvišenog Alaha. Odabrali su najbolje lovačke ptice, najčišću robu, najljepše djevojke”, tipičan je prikaz pobožnih podviga ovih novih turskih obraćenika.
Inače, islam je odsutan iz njihovih života. Iako perzijski i arapski establišment izvorno nije bio impresioniran turskom pobožnošću, oni su hvalili nove preobraćenike jer se oni “bore u ime Alaha, vodeći džihad protiv nevjernika” (što, onda kao i sad, uvijek opravdava inače ne-islamsko ponašanje).
Isto vrijedi i za one Mongole koji su prihvatili islam. Kao što je Ricoldo iz Monte Crocea (umro 1320. godine) svojedobno primijetio: “Tatari su usvojili islam jer je to bila lagana religija, budući da je kršćanstvo bila teška.” Dok je islam nadopunjavao njihov postojeći način plemenskog života, kršćanstvo ga je osporavalo.
Dakle, najtrajniji Muhamedov doprinos svjetskoj povijesti jest to što je, prepakiravajući plemenske običaje Arabije sedmog stoljeća kroz teološku paradigmu, također deificirao tribalizam u nekakvu vrstu hiper-tribalizma, uzrokujući da nadživi svoje povijesno okruženje i dramatično se prelije u moderno doba. Dok su mnoge svjetske civilizacije uspjele srušiti ili barem ublažiti svoj povijesni tribalizam, za muslimane prekid s tribalizmom znači prekid s Muhamedom i njegovim zakonima — raskid s kardinalnim islamskim učenjima.
Otuda otpor asimilaciji na Zapadu; stvaranje enklava i klanskih no-go zona; neprestane subverzivne aktivnosti skupina kao što su Muslimanska braća i CAIR; i sporadično rasplamsavanje terorizma i zločina iz mržnje.
