“NIKAD SE NE BISMO U POTPUNOSTI TREBALI VRATITI NAŠEM DRUŠTVU BEZ MASKI U KOJEM samo zdravstveni radnici nose masku, jer će razumna upotreba maski nastaviti spašavati živote” (naglasak dodan). Ovo nije nekakva rubna izjava nekakvog opskurnog osobenjaka. Ovo je mišljenje dvojice liječnika s newyorške Medicinske škole Mount Sinai, jedne od najprestižnijih medicinskih škola u zemlji, koji su ovog proljeća objavili članak u New York Daily News.
Sad kad se pandemija COVID-19 povlači, možda se čini apsurdnim predlagati daljnje mandate nošenja maski kao odgovor na manje — ili čak sezonske — virusne prijetnje. No, Julia Carrie Wong, pišući u Guardianu, izvješćuje kako mnogi Amerikanci smatraju maske sasvim u redu. Francesca, 46-godišnja, potpuno cijepljena profesorica iz New Yorka, još uvijek neće napustiti svoj “ogrtač nevidljivosti”. “Bilo je toliko olakšanje osjećati se anonimno”, objašnjava ona. “To je kao da oko sebe imam energetski štiti koji govori ‘ne vidite me’.” Becca, 25-godišnja zaposlenica knjižare iz okolice Chicaga, izvješćuje kako ona i njezini kolege s posla “više vole da im klijenti ne vide lica”, jer se “[s] maskom ne moram nasmiješiti ili brinuti o zadržavanju neutralnog lica”. Bob, 75-godišnji umirovljenik iz New Jerseya, kaže kako ga nošenje maske “oslobađa” od toga da mora “izgledati sretno”. Aimee, 44-godišnja scenaristica iz Los Angelesa, voli “emocionalnu slobodu” koja proizlazi iz nošenja maske: “To je kao da oduzimate muški pogled.”
Tobože, poanta nošenja maski nije opskrbiti se emocionalnom štakom, već spriječiti prenošenje virusa. Mnogi su Amerikanci naučeni vjerovati da maske koriste — barem malo — i da njihovo nošenje dolazi uz minimalni trošak. Istina je gotovo suprotna. Najbolji znanstveni dokazi pružaju nam daleko manje ružičastu procjenu o učinkovitosti maski nego što to objavljuju dužnosnici za javno zdravstvo. A dvojbene zdravstvene koristi raširenog nošenja maski dolaze uz ogroman društveni trošak, što gotovo nikad ne priznaju oni koji donose i provode mandate.
Gledanje i pokazivanje lica temeljni je aspekt ljudskog postojanja. Društvo koje zaboravlja ovu više nego jasnu istinu vjerojatno neće shvatiti da ljudi bez lica možda mogu biti poslušni subjekti, ali uglavnom ne i dobri građani. (Možemo odvojiti one slučajeve kad se maske nose u posebnim prigodama — Noć vještica, karnevali, klasične grčke drame.) Niti će COVID-19 biti posljednji put kad će dužnosnici javnog zdravstva i guverneri zahtijevati da prihvatimo nošenje maski. Pitanje je hoće li Amerikanci — i zakonodavci koji ih najbliže predstavljaju – shvatiti visoke troškove nošenja maski prije nego što se ta nova i štetna praksa ukorijeni u našoj kulturi.
Po svom utjecaju na svijet, pandemija COVID-19 bila je najgora u stoljeću. Međutim, kao prijetnja zdravlju Amerikanaca, ona je bliža Hongkonškoj gripi iz 1968. godine ili Azijskoj gripi iz 1957. godine — od koji niti jedna nije značajno promijenila svakodnevni život Amerikanaca — nego Španjolskoj gripi iz 1918. godine. Ako ih izravno usporedimo, COVID-19 čini da Španjolska gripa izgleda kao Crna smrt srednjovjekovne Europe. Prema najboljim raspoloživim brojkama Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) i drugih, tipični Amerikanac mlađi od 40 godina 1918. godine imao je 100 puta veću vjerojatnost da će umrijeti od Španjolske gripe nego tipični Amerikanac mlađi od 40 godina 2020. godine od COVID-19. Iako je COVID-19 nažalost skratio živote mnogih starijih osoba koje su već bile lošeg zdravlja, Španjolska gripa je pokosila ljude na vrhuncu života i iza sebe ostavila siročad.
Međutim, reakcija Amerikanaca na COVID-19 bila je radikalno drugačija od njihovog ponašanja 1968., 1957., pa čak i 1918. godine. Pišući u Wall Street Journalu, Niall Ferguson s Instituta Hoover podsjeća da je predsjednik Dwight Eisenhower zatražio od Kongresa dodatnih 2,5 milijuna dolara za financiranje Zavoda za javno zdravstvo tijekom Azijske gripe. Sveukupno, Kongres je odobrio oko 2 milijuna puta više od tog iznosa za COVID-19. Godine 1957., nije bilo raširenog zatvaranja škola, zabrana putovanja ili mandata nošenja maski. Ferguson citira sjećanja jedne osobe iz tih dana: “Za one koji su odrasli tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća nije bilo ništa neobičnog u tome što ste se našli pod prijetnjom zarazne bolesti. Zaušnjaci, ospice, vodene kozice i rubeola zahvatile su čitave škole i gradove; ja sam imao sve četiri… Azijska gripa je bila mačji kašalj.”
Jedna velika razlika između onda i sad jest važnija uloga dužnosnika za javno zdravstvo. Mnogo prije njihova uzdignuća, Sokrat je u Platonovoj Republici jasno dao do znanja da ne želi vladavinu liječnika. Filozofi ili čak pjesnici bili bi bolji upravitelji društvom, jer oni barem pokušavaju razumjeti politički i društveni život. Liječnici, naprotiv, nastoje zanemariti dušu; u prirodi njihove umjetnosti je da se usredotoče na tijelo umjesto na veće brige. Štoviše, grčki filozofi i pjesnici podjednako su slavili hrabrost pred smrću — Platonov Sokrat i Homerov Ahilej nisu se dali odvratiti od svojih plemenitih misija zbog straha od groba. No, vladavina dužnosnika za javno zdravstvo, pod kojom danas sve više živimo, potiče pretjeranu nesklonost riziku i gotovo pretvara kukavičluk u vrlinu.
Nosi masku, neandertalče
Kirurške maske osmišljene su kako bi zaštitile rane pacijenata od infekcija od strane medicinskog osoblja, a ne kako bi spriječile širenje virusa. Kad je COVID-19 pogodio naše obale, CDC je u početku preporučio većini Amerikanaca da ne nose maske. Dana 3. travnja 2020. godine, CDC je naglo promijenio ovo stajalište. Načelnik zdravstvene službe Jerome Adams objasnio je da su “novi dokazi” otkrili da “značajan dio pojedinaca s koronavirusom nema simptome” i “može prenijeti virus drugima prije nego pokažu simptome” (naglasak dodan).
Kao opravdanje za nošenje maski, to nije u potpunosti imalo smisla. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), “potencijalno predsimptomatski prijenos… glavni je pokretač prijenosa gripe”. A opet, CDC (još) ne preporučuje da naizgled zdravi ljudi nose maske tijekom sezone gripe. Čini se vjerojatnim da se CDC u travnju uspaničio i želio da izgleda kao da nešto radi. Osim toga, dužnosnici za javno zdravstvo prirodno su entuzijastični u pogledu intervencija u javnom zdravlju. Ovo je bila prilika za pokretanje intervencije koja je prethodno bila nezamisliva Amerikancima. Doduše, istraživanje o učinkovitosti maski nije se promijenilo kako bi sugeriralo da bi zdravi ljudi trebali nositi maske. No, zašto se prepirati oko dokaza kad je u pitanju plemeniti cilj?
Dan nakon što je CDC odobrio nošenje maski širom zemlje, predsjednik Trump je objavio: “Ja to neću osobno činiti.” Od tog je trenutka maska brzo postala simbol građanske vrline — nekakva vrsta Black Lives Matter zastave koja se mogla objesiti na lice. Za mnoge, ona je prenosila trio vrlina: Ja sam nesebičan; Ja sam pro-znanosti; Ja sam protiv Trumpa. Ono što je, usput rečeno, također prenosila bilo je odbacivanje dugogodišnjih Zapadnih normi, nezdravu nesklonost riziku, lakovjernu spremnost za prihvaćanje nepodržanih zdravstvenih tvrdnji te blijedi pogled na ljudsku interakciju.
Najpouzdanija znanost o tome jesu li maske učinkovite u zaustavljanju prijenosa virusa dolazi od nasumičnih kontrolnih ispitivanja (RCT-ova), koja su gotovo sva provedena prije početka COVID-19. RCT-ovi, u kojima istraživači nasumično dodjeljuju subjekte različitim skupinama i proučavaju kako te skupine reagiraju na različite oblike liječenja, zlatni su standard u medicinskim istraživanjima. Ona jako otežavaju istraživačima stvaranje vlastitih željenih ishoda. Opservacijska istraživanja, tako nazvana zato što istraživači samo promatraju ishode u već postojećim scenarijima bez da su u mogućnosti izolirati jedan specifičan uzrok tih ishoda, jednako su sociologija kao i medicinska znanost. Ona uvode više pristranosti i daleko su sklonija politiziranju. Svatko tko sumnja da će istraživači u COVID-19 eri vjerojatnije imati koristi od generiranja nalaza u korist maski nego nalaza protiv maski, također bi trebao biti zainteresiran u nekakvo imanje na obali oceana u Wuhanu.
Nasumična kontrolna ispitivanja pronašla su malo ili nimalo dokaza da maske djeluju na sprječavanje prijenosa virusa — bilo od nositelja na druge ili obrnuto. Zapravo, neki značajni dokazi iz RCT-ova pokazuju da maske povećavaju prijenos. Jedan tim istraživača, koji je predvodila Raina MacIntyre sa Sveučilišta New South Wales, objasnio je kako bi maske zapravo mogle biti kontraproduktivne: “Virus može preživjeti na površini maske” i “prenijeti patogen s maske na gole ruke nositelja.”
Prisiljavanje djece na nošenje maski je naročito nerazumno. Maloljetnici su daleko manje sposobni za širenje virusa, a CDC statistike pokazuju da su 99.9% slučajeva COVID-19 smrti u SAD-u odrasle osobe. Malo je prizora apsurdnije od školske djece koja se vani bave sportom noseći maske na licu. Štoviše, smjernice WHO-a o nošenju maski za djecu komične su po svojoj nevjerojatnosti: “Prije stavljanja maske, djeca bi trebala oprati ruke… najmanje 40 sekundi ako koriste sapun i vodu… Djeca ne bi smjela dodirivati prednji dio maske [ili] povlačiti ispod brade… Nakon skidanja maske, trebala bi je spremiti u torbu ili posudu i očistiti ruke.” Naravno. Shvaćate li, djeco?
Istraživanje iz 2020. godine profesora Henninga Bundgaarda i njegovog tima u Danskoj jedini je RCT koji je testirao učinkovitost nošenja maski protiv COVID-19. Utvrđeno je da se 1,8% sudionika u skupini koji su nosili maske i 2,1% onih u kontrolnoj skupini bez maske zarazilo s COVID-19 u roku od mjesec dana. Istraživanje je vjerojatno imalo velikih poteškoća pri objavljivanju jer se pojavilo tek nekoliko mjeseci nakon što je provedeno. Nakon što je konačno izašlo u javnost, Vinay Prasad, liječnik sa Sveučilišta Kalifornija u San Francisu, opisao ga je kao “dobro obavljenog”, ali je (kritički) primijetio da su “neki otišli na društvene medija kako bi pitali zašto je ispitivanje koje bi moglo umanjiti entuzijazam prema maskama… objavljeno u poznatom medicinskom časopisu.”
U pokušaju opravdavanja svojih smjernica za maske na svojoj web stranici, CDC se gotovo u potpunosti oslonio na opservacijska istraživanja, studiozno zanemarujući RCT-ove — osim što je kritizirao nekoliko otkrivajućih, poput Bundgaardovog, koji ne podržavaju smjernice ili ciljeve agencije. Svatko tko misli da je CDC nepristrana, politički neutralna agencija, posvećena isključivo traženju znanstvene istine, možda bi trebao uzeti u obzir nedavne e-mail dokaze koji govore da su učiteljski sindikat i Bidenova Bijela kuća učinkovito promijenili dijelove smjernica agencije koje se tiču povratka u škole. Kao i mnogi neizabrani čelnici, dužnosnici CDC-a smatraju se odgovornijima “zainteresiranim stranama” nego američkom narodu. Zbog toga su utemeljitelji dali moć donošenja odluka — svih vrsta — izabranim zakonodavnim tijelima, a ne neimenovanim birokratima. A opet, zakonodavna su tijela u velikoj mjeri bila odsutna tijekom razdoblja koronavirusa, dok su dužnosnici za javno zdravstvo i čelnici izvršne vlasti uživali u svojim novostečenim ovlastima.
Što je u licu
Čak i ako su maske funkcionirale, što bismo trebali žrtvovati kako bismo ih nosili? Osim što su neprivlačne, maske su neugodne i otežavaju disanje. Nije neuobičajeno vidjeti nositelja maske kako skida masku s lica netom prije nego je zakašljao ili kihnuo — što je razumljivo, budući da u protivnim maska postaje korišteni rupčić koji ostaje pričvršćen na nos i usta osobe. Ljudska bića su stvorena kako bi osjećala sunce i vjetar na svom licu, a ne (potencijalno vlažan) komadić tkanine. Čak su i velovi muslimanskih žena navodno udobniji od maski. Jedna profesorica sa Sveučilišta York rekla je znanstvenoj autorici Sandy Ong, “Shvatila sam da mi se lice jako zagrijava kad nosim masku za lice, dok kod nikaba to obično nije slučaj.”
No, udobnost nije jedini razlog zašto maske i velovi vrijeđaju naš senzibilitet. Zapadnjaci, u svom najboljem izdanju, prepoznaju da svako pojedinačno ljudsko biće ima jedinstvenu i inherentnu vrijednost. Možda smo djelomično kao izraz tog uvjerenja uvijek osiguravali vidljivost lica — dijela tijela koji načelno izražava nečije misli i osjećaje. Druge civilizacije manje vrednuju individualnu slobodu i također su manje privržene republikanizmu. Tako politički filozof Pierre Manent, govoreći o raspravama u Francuskoj oko upotrebe velova u muslimanskim zajednicama, piše: “Svatko od nas se odjednom otkriva licem kao ljudsko biće i kao ovo specifično ljudsko biće… Vidljivo prezentirati nečije odbijanje da bude viđen stalna je agresija na ljudski suživot. Europljani nikad nisu skrivali svoja lica, osim krvnika.”
Kad gledamo lica svojih bližnjih, nastojimo procesuirati cijelo lice odjednom. Gotovo je nepotrebno reći da maska koja pokriva donje dvije trećine lica uvelike remeti takvo procesuiranje — što je štetno za djecu, osobito za bebe. Mogli bismo se zapitati koliko smo štete nanijeli rođenima 2020. godine, blokirajući im naša lica tijekom ključne godine njihova života. Profesor medicine sa Stanforda Jay Bhattacharya navodi da postoje “ogromni dokazi da maskiranje može naštetiti razvoju djece”.
Sve ovo pomaže nam odgovoriti na bezbrižno pitanje koje toliko često postavljaju ljubitelji maski: u čemu je problem? Ovo sve zaista predstavlja veliki problem. Maske skrivaju od pogleda poznata lica, zarazne osmijehe i tople poglede koji unose svjetlost i boju u svakodnevni život. Odbaciti ovaj gubitak tako bezobzirno znači obezvrijediti ljudsku toplinu i društvenost na izuzetno bezosjećajan način. U svom detaljnom istraživanju emocija, Charles Darwin je primijetio da je oslanjanje ljudi na izraze lica ključna razlika između nas i životinja. Napisao je čitavu knjigu o toj temi, Izražavanje emocija kod čovjeka i životinja (1872.). Komunikacija je, prema Darwinu, bila “od iznimne važnosti za razvoj čovjeka”. Ljudska komunikacija je “uvelike potpomognuta izražajnim pokretima lica i tijela”, a lice je “glavno sjedište izražaja”. Darwin dodaje da odmah spoznajemo važnost izražaja lica “kad razgovaramo o važnoj temi s bilo kojom osobom čije je lice skriveno”. Vrijedi napomenuti da upravo zbog toga maska privlači njezine najodanije obožavatelje, poput onih gore citiranih iz Guardiana: težnja za nošenjem maski znači težnja za skrivanjem od društvenog života čovjeka.
Lice slobode
Ukratko, ne samo da maske očito ne djeluju kao što ih se reklamira, već su neudobne i nehigijenske. One prikrivaju našu ljudskost i potkopavaju razvoj naše djece. One nas sprječavaju da vidimo emocije, osjećaje i uzbuđenje drugih ili da podijelimo svoje. One ograničavaju i narušavaju razumijevanje. One duboko kompromitiraju ljudsku interakciju i značajno smanjuju kvalitetu našeg života.
Dužnosnici za javno zdravstvo ne razumiju ništa od svega ovoga. Oni se pretvaraju da je nošenje maski radnja koja ne dolazi uz nikakav trošak. Ili su možda, budući da nisu ni obučeni ni skloni sagledati cjelokupnu sliku ljudskog društva, jednostavno slijepi na te troškove. Njihova je zvijezda voditelja izbjegavanje rizika — usko definiranog kao rizik od oboljenja ili umiranja. Rizik od gušenja, iscrpljivanja ili devitalizacije ljudskog društva nije čak ni dio njihove kalkulacije. Pod njihovim utjecajem, Amerika provodi eksperiment nošenja maski koji se uglavnom temelji na nepodržanim znanstvenim tvrdnjama i osiromašenom razumijevanju ljudskog postojanja. To je eksperiment koji ne bismo smjeli ponoviti.
Jeffrey H. Anderson je bivši ravnatelj Odjela za pravosudnu statistiku Ministarstva pravosuđa SAD-a od 2017. do 2020. godine.
