U svojoj nedavnoj kolumni, Dennis Prager je kritizirao ideju da su ljudi u osnovi dobri. Vjerovanje da su ljudi sami po sebi dobri jednako je “glupo” koliko je i “opasno”, piše Prager, a to dovodi do mnogo patnje. On nudi nekoliko otrežnjavajućih primjera iz nedavne povijesti koji pokazuju što se događa ljudima koji se uzdaju u ljudsku prirodu.
Pragera je na njegovo pobijanje potaknula židovska publikacija koja je objavila članak ortodoksnog rabina u kojem se tvrdi da “judaizam tvrdi da su ljudi u osnovi dobri”. Ta je ideja bila dugo vremena prevladavajuća među ne-ortodoksnim rabinima, ali Pragera je iznenadila činjenica da se ortodoksni rabin složio s idejom koja je jasno odbačena u Tori.
Ideja da je ljudska priroda u osnovi dobra također se odbacuje u ostatku Biblije — i to jednako snažno u Novom zavjetu kao i u Starom. Što me dovodi do moje poante. Tijekom posljednjih šest desetljeća, vjerovanje u ljudsku dobrotu postalo je izjavom vjere kršćana, kao i Židova. To se naročito odnosi na mnoge mainstream protestante i rimokatolike. Za Katoličku crkvu, to je vjerovanje poslužilo kao kugla za rušenje. Brojne ankete pokazale su ogroman pad u posjećivanju crkve među katolicima (i drugim kršćanima) te odgovarajući pad onih koji se izjašnjavaju kao kršćani.
Različiti ljudi navode različite razloge za pad kršćanske vjere, ali meni je očigledan razlog to što su kršćani zamijenili ideju ljudske grješnosti za ideju ljudske dobrote. A kad to učinite, vi potkopavate cijeli smisao kršćanstva — naime, da smo grješnici kojima je potrebno iskupljenje. Ako su ljudska bića sama po sebi dobra, onda ne postoji potreba za Spasiteljem koji bi nas oslobodio naših grijeha.
Katolička crkva se stoljećima odupirala rousseauovskom vjerovanju da su ljudi rađaju dobri. Potom je, počevši od šezdesetih godina, ideja o prirodnoj dobroti odjednom postala moderna u Crkvi, osobito među katoličkim pedagozima, u sjemeništima i redovima časnih sestara.
Što se dogodilo? Ono što se dogodilo jest Pokret ljudskih potencijala. On je protutnjao katoličkim institucijama 60-ih godina, a promjena je bila gotovo trenutna. Svećenici su počeli težiti samoaktualizaciji umjesto svetosti, nastava se provodila kao grupni trening, a knjige vjeronauka su prepisane kako bi se napravilo mjesta za popularne psihologe poput Carla Rogersa, Abrahama Maslowa i Lawrencea Kohlberga. Ako ste pročitali neke od ovih autora, onda vam je jasno zašto su privlačni kršćanima. Njihova djela ne sadrže ništa izričito kršćanskog, ali u njima postoji snažan kršćanski “osjećaj”.
Dakako, postojale su sličnosti između ta dva sustava vjerovanja, ali to su bile samo površinske sličnosti. I kršćanski i ljudski potencijalisti poticali su nas da “ne sudimo”, ali su kasnije tvrdili da također ne bismo trebali osuđivati sami sebe. Oba sustava vjerovanja su nas poticala da volimo druge, ali psiholozi su tvrdili da ne možemo voljeti druge ukoliko prvo ne zavolimo sebe. Doista, za psihologe, najvažniji oblik ljubavi bila je ljubav prema samom sebi.
Dovoljno je lako izjednačiti kršćanska načela s onim psihološkim. Uostalom, zvuče isto; a opet, razlike su često veće od sličnosti. Na primjer, Krist je rekao da bismo trebali postati kao “mala djeca”. Je li to isto kao stupiti u kontakt s našim “unutarnjim djetetom”? Pa, ne baš. Krist je govorio o nevinom samozaboravu djece, dok stupanje u kontakt sa svojim unutarnjim djetetom više zvuči kao vježba zadubljivanja u samog sebe.
Međutim kad uđete u srž, glavna privlačnost koju psihologija ljudskih potencijala ima za religiozne ljude jest da je ona sama po sebi nekakva vrsta religije.
Činilo se da humanisti pokazuju ono što bi se jedino moglo nazvati dubokim poštovanjem prema ljudskoj osobi — osobito prema osobi koja aktualizira svoje potencijale i postaje sve ono što može biti. U djelima Rogersa i Maslowa, možemo pronaći osjećaj strahopoštovanja prema samoispunjujućoj osobi. U njihovim opisima “osobe koja u potpunosti funkcionira” postoji gotovo transcendentna kvaliteta.
Dakle, da, humanistička psihologija je svojevrsna religija — iako vrlo egocentrična. Psiholog Paul Vitz je s dobrim razlogom svoju knjigu o Pokretu ljudskih potencijala nazvao Psihologija kao religija: Kult samoobožavanja.
Pseudo-religija samopoštovanja brzo je postala popularna među fakultetski obrazovanim katolicima; međutim rijetki su je prepoznali kao zasebnu religiju jer se činilo da se savršeno stapa s duhom Vatikana II (Drugog vatikanskog sabora). Rogers i Maslow su, zajedno s mnogim drugim “osjećajte-se-dobro-u-sebi” psiholozima, postali obavezna literatura u sjemeništima i na katoličkim fakultetima. Mnogi katolici svih dobi smatrali su da su otkrili prosvjetljeniji i napredniji oblik kršćanstva. To je također bila mnogo manje zahtjevna religija, budući da je sve uvjeravala da su dobri takvi kakvi jesu.
Stoga nije iznenađujuće što su mnogi katolici počeli napuštati Crkvu. Pronašli su nešto bolje — terapeutsku religiju koja će im omogućiti da razviju svoje “neograničene potencijale” ne zamarajući se odlaskom u crkvu. U jednom je incidentu raspušten čitav red učiteljica redovnica nakon dvije godina grupnih treninga koje je predvodio Rogers. Šest stotina časnih sestara napustilo je Crkvu, a sve osim dvije od 59 škola koje su vodile bile su zatvorene. Sestre su postale više zainteresirane za samoaktualizaciju nego za poučavanje.
U međuvremenu, mnogi od onih koji su ostali u Crkvi, posvetili su se njezinom preuređenju u terapijski centar koji nikog ne osuđuje. Problem je u tome što je nova religija bila samo krivotvorina kršćanstva. A oni koji su je slijedili bili su prisiljeni odbaciti ili razvodniti bitne elemente pravog kršćanstva.
Jedna od prvih žrtava bila je doktrina izvornog grijeha — doktrina koja nije kompatibilna s teorijama Rogersa i Maslowa o samoaktualizaciji. To je priznao i sam Maslow. Jednom je primijetio da bi njegove vlastite teorije bile neodržive kad bi doktrina izvornog grijeha bila istinita.
Međutim, suočeni s izborom između Maslowovog i biblijskog pogleda na ljudsku prirodu, značajan broj katolika priklonio se Maslowu. Evo kako sam prije nekoliko godina sagledao taj slučaj:
Kad god bi se katolička doktrina, poput ljudske grješnosti, sudarila sa psihološkom doktrinom, poput ljudske dobrote, tendencija je bila da se uvredljiva katolička doktrina gurne pod tepih. Katolici su imali dojam da je spasenje vezano uz samosvijest i samoprihvaćanje. Vjerovalo se da će samoprihvaćanje automatski slijediti samosvijest, jer što više naučite o sebi, više ćete otkriti o čudima svog unutarnjeg ja.
Štoviše, kako je sve više i više katolika naučilo prihvaćati i cijeniti sebe, to su vidjeli sve manje i manje razloga da priznaju svoje grijehe:
Jedna od stvari koju je gotovo istodobno otkrio veliki broj katolika bila je da su oni — da se poslužim tadašnjim rječnikom — OK. Uvjereni u vlastitu vrijednost, mnogi su katolici napustili sakrament pokore. Gotovo preko noći, nestali su dugi redovi u ispovjedaonicama. Katolici su bili toliko dobro poučeni u evanđelje samoprihvaćanja da se nisu mogli sjetiti grijeha koje bi trebali ispovjediti.
Nije svaki katolik pao na religiju ljudskih potencijala, a mnogi koji jesu, naposljetku su došli k sebi. Štoviše, pod papinstvom Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., čitava se Crkva polako počela vraćati k sebi. Međutim, izbor papa Franje omogućio je progresivnim katolicima da Crkvu vrate na psihološki kolosijek. Franjo, koji je svojedobno poučavao psihologiju, bio je za humanističkiju i osjećajniju Crkvu. Doista, fraze koje Franjo toliko često koristi dolaze izravno iz Rogersovog priručnika nedirektivne terapije. I tako Franjo voli govoriti o “slušanju”, “popraćenosti”, “senzitivnosti”, “dijalogu”, “otvorenosti” i “prihvaćanju”. U nedavnoj općoj audijenciji, roditeljima djece “različitih seksualnih orijentacija” rekao je da ne osuđuju svoju djecu, već da ih “poprate“.
Kao što je primijetio jedan komentator, ovaj bi se savjet “lako mogao interpretirati kao usmjeravanje roditelja da ignoriraju crkveno učenje, dopuštajući samo afirmaciju homoseksualnosti ili transrodnosti”. Doista, papa Franjo je u nekoliko navrata dao izjave tipa “tko-sam-ja-da-sudim” o ponašanjima koja su inherentno grješna prema crkvenom učenju.
Jedan od načina da se riješite problema grijeha jest da ga proglasite jednostavnom različitošću. Crkveni lideri sve češće gledaju na ponašanja koja su se svojedobno smatrala grješnim kao na legitiman izraz nečije individualnosti. U međuvremenu, rodni identiteti i seksualne orijentacije za koje se nekoć smatralo da su suprotne Božjem planu sad se smatraju normalnim varijacijama.
Uzmite nedavnu inicijativu u Njemačkoj koja je pozivala na promjenu crkvenog učenja o seksualnosti i rodnom identitetu. Većina njemačkih biskupa pozdravila je inicijativu za reviziju “zastarjelih izjava crkvenih doktrina o seksualnosti”. Kao što je to biskup iz Osnabrucka Franz-Josef Bode rekao, “osnova poruka Crkve Božje jest bezuvjetna ljubav prema svim ljudima — u njihovoj različitosti i jedinstvenosti”:
Ali to je gotovo suprotno od svega što nalazimo u Bibliji. Iako je Božja ljubav prema nama ogromna, ona nije bezuvjetna. U Starom zavjetu nalazimo da je Bog postavio zapovijedi koje moramo slijediti. A u Novom zavjetu nalazimo Isusa koji govori svojim sljedbenicima: “Ako me volite, slušajte moje zapovijedi” (Ivan 14:15).
Ideja da svatko od nas mora slijediti svoj vlastiti jedinstveni put bez obzira na to kamo on vodi može biti kompatibilna s evanđeljem po Abrahamu Maslowu, ali ona je strana Bibliji. Isto tako, koncept “bezuvjetne ljubavi” više duguje Carlu Rogersu nego crkvenim učenjima. To je varijacija na Rogersovo inzistiranje da je “bezuvjetno prihvaćanje” klijenta od strane terapeuta prvo pravilo nedirektivne terapije.
Bezuvjetno prihvaćanje može imati smisla u terapijskom okruženju, ali u mnogim društvenim okruženjima ono stvara kaos. U svom članku Prager napominje da je “najvažniji i najteži zadatak roditelja i društva odgojiti dobra ljudska bića”. Savjesni roditelji, implicira, svojoj će djeci postaviti granice i uvjete. Ali “oni koji vjeruju da su rođeni dobri neće se koncentrirati na stvaranje dobrih ljudi. Zašto se mučiti ako su već dobri?”
Mnogi problemi suvremenog života mogu se ispratiti do naivnog vjerovanja da su svi ljudi u osnovi dobri i da je ljudska priroda vrijedna povjerenja. Ljudi koji prihvaćaju ovakve pretpostavke su obično isti oni koji misle da mogu ukinuti financiranje policije ili je čak potpuno ukinuti bez ikakve štete za društvo. Takvi bi ljudi trebali prestati čitati knjige iz psihologije i početi čitati vijesti.
Jedno posljednje opažanje. Kao što sam primijetio, Rogers i Maslow gledali su na svoj rad kao na duhovni napredak. Oni su ponudili terapijske tehnike osmišljene kako bi pomaknule pojedinca na više razine svjesnosti i prihvaćanja. Rogers je govorio o pojavi nove vrste osobe koja će biti u potpunosti samoispunjena i samodostatna. A Maslow, koji nije vjerovao u Boga, vjerovao je u “božanske mogućnosti” za ljude. Kao što primjećuje jedna kršćanska web stranica: “Budući da je zanijekao postojanje Boga i njegov moralni autoritet, bilo je potpuno prirodno da će Maslow postaviti ‘sebe’ kao predmet obožavanja.”
Ljudski potencijalisti tvrdili su da su pronašli način za razvoj aktualiziranje, pa čak i “božanske” osobe. Međutim, ono što su zapravo ponudili nije bilo ništa novo. To je bilo jednostavno ponavljanje zmijskog obećanja Adamu i Evi: “Bit ćete poput Boga.” Katolicima i drugim kršćanima bilo bi mudro odbiti tu ponudu.
